Toksokaroza ili askaridoza pasa je
najrasprostranjenije parazitsko oboljenje pasa. Javlja se kod gotovo svih pasa,
a posebno kod pasa gajenih u velikim aglomeracijama, kao što su odgajivačnice,
kao i u uslovima slabe nege, držanja i ishrane. Oboljevaju prvenstveno štenci,
dok su odrasli psi gotovo redovno samo izvor infekcije (skrivena – latentna
infekcija, tj. infekcija bez ispoljavanja kliničkih simptoma). Značaj ove
bolesti nije samo u šteti koji parazit direktno nanosi, već i u slabljenju
otpornosti organizma prema drugim bolestima, posebno virusnim, kao i lošem
odgovoru organizma na vakcinu, kada izostaje željeni imuni odgovor organizma
(nepotpun efekat vakcinacije).
Oboljenje uzrokuje obla pseća glista, dužina ženke
je 10-18, a mužijaka 5-10 cm. Odrasle gliste parazitiraju u tankom crevu, gde
polažu okruglasta jaja, koja su mikroskopske veličine (manja od desetog dela
milimetra). Jaja se izmetom izbacuju u spoljašnju sredinu, gde se odigrava faza
njihovog „sazrevanja”, odnosno jaje postaje infektivno. Pod povoljnim uslovima
spoljašnje sredine (vlaga, vazduh, temperatura između 20 i 30˚C) ovaj razvoj
traje 2-4 nedelje.
Jaja glista su, zbog debele troslojne opne, dosta
otporna u spoljašnjoj sredini. Dobro podnose niske temperature, tako da lako
prezime. Visoku temperaturu podnose slabije. Dosta su otporna na dezinfekciona
sredstva. Sigurno ih uništavaju vrela voda i plamen.
Gliste u organizmu psa deluju višestruko
nepovoljno. Odrasli paraziti smanjuju prohodnost, pa čak ih i potpuno začepe
crevo, oštećuju sluzokožu creva, mogu da začepe žučovod ili izvodni kanal
gušterače. Ovo uzrokuje poremećaje u varenju i resorpciji hrane, a opštem
poremećaju stanja doprinose proizvodi metabolizma koje parazit luči, a koji
deluju toksično po psa. Larvice na svom putu kroz jetru uzrokuju njeno
oštećenje i zapaljenje, a u plućima zapaljenje pluća. Kao posledica
parazitiranja glista, dolazi do mršavljenja životinje, malokrvnosti i toksemije
(trovanja organizma sa posledicama na krvovorne organe i nervni sistem). Slabe
odbrambene snage u organizmu psa, što ima za posledicu lakše oboljevanje od
drugih, posebno zaraznih bolesti. Iz istog razloga je i slabiji odgovor
organizma kod vakcinacije, pa ona ne stvara dovoljan stepen zaštite.
Izvor infekcije predstavljaju odrasli psi. Glavni
izvor infekcije za štence su kuje.
Pas se inficira kada sa hranom ili vodom u svoj
organizam unese infektivna jaja. U crevima se iz jaja oslobode larvice, koje
probijaju zid creva, ulaze u krvotok i njime dospevaju u jetru. Iz jetre,
takođe krvotokom, odlaze u pluća, odakle se iskašlju i sa progutanim ispljuvkom
dospevaju u crevo, gde sazrevaju u odraslog parazita. Ovaj razvoj, od unošenja
infektivnog jajeta u organizam psa do razvoja odrasle gliste, naziva se prepatentni
period i on traje oko 4 nedelje (28-30 dana). Pored ovog načina infekcije,
preko usta, postoje još dva načina infekcije psećom glistom – infekcija ploda
putem krvotoka majke i infekcija novorođenih štenaca putem majčinog mleka. Na
oba ova načina infekcija ploda, odnosno novorođenog šteneta nastaje, ne
infektivnim jajetom gliste, već larvicom.
Kod infekcije odraslih i otpornih pasa najveći broj
larvica ne završi svoj put preko jetre i pluća u tankom crevu, već zaostane u
tkivima organa (jetra, pluća, mlečna žlezda) ili mišića. Te zaostale larvice
mogu da ostanu sposobne za dalji razvoj dug vremenski period, zbog čega se i
nazivaju „uspavane larvice”. Upravo tim larvicama kuja inficira plodove tokom
bremenitosti, odnosno novorođene štence tokom dojenja.
Klinička slika bolesti zavisi od stepena infekcije,
odnosno broja parazita, uzrasta psa i njegovog opšteg zdravstvenog stanja. U
većini slučajeva, posebno kada se radi o odraslim psima, bolest protiče
skrivenim tokom. Apetit je dobar, često i povećan, pa ipak životinja mršavi.
Apetit je često i nastran, životinja jede izmet, travu i razne predmete, koji
su joj na dohvat njuške. Sluzokože su blede, zbog malokrvnosti. Izmet je često
kašast.
U teškim slučajevima, pri jakoj infekciji štenaca,
odnosno mladih pasa, bolest počinje oslabljenim ili potpunim prekidom apetita,
povraćanjem i poremećajem opšteg stanja. U povraćenom sadržaju se ponekad, kao
i u izmetu, mogu naći gliste. Izmet je ponekad kašast, tečan ili sluzav, a
izuzetno retko sa primesama krvi. Štenci imaju jako otečen trbuh (pupavost).
Mršavost je izražena, a mišići su oskudno razvijeni, dolazi do krivljenja
kostiju – rahitis. U krajnjoj fazi bolesti dolazi do poremećaja nervnog
sistema, često u vidu epiletičkih napada, sa zanošenjem u hodu, usiljenim
kretanjem, padovima, grčevima i oduzetošću mišića.
Oboljenje uzrokovano larvicama koje prolaze kroz
jetru i pluća, karakteriše se simptomima oboljenja tih organa. Dolazi do
zapaljenja jetre, koje u najvećem broju protiče nezapaženo, osim kod izuzetno
jakih infekcija, odnosno pluća, što se manifestuje kašljanjem, krkljanjem,
iscetkom iz nosa i povišenom telesnom temperaturom.
Uginuća su relativno retka i dešavaju se kod jakih
infekcija i kod štenaca. Uginuće je najčešće posledica prsnuća creva i
izlivanja crevnog sadržaja u trbušnu duplju, što uslovljava sepsu – trovanje
krvi.
U cilju sprečavanja askaridoze pasa potrebno je
stalno preduzimati mere higijene. Podove, kućice i boksove treba povremeno
prati vrelom vodom ili paliti sa let-lampom (ukoliko su od metala). Sudove za
hranjenje i pojenje pasa treba redovno prati i povremeno dezinfikovati.
Odrasle pse treba 3-4 puta godišnje pregledati na
prisustvo parazita, a štence svakog meseca, i po potrebi dehelmintisati. Kuje
treba na 20 dana pred štenjenje dehelmintisati i priremiti im higijenski
prostor za štenjenje. Štenci se prvi put dehelmintišu sa 21 dan, a zatim na
svakih mesec dana, sve do 9 meseci uzrasta.
Ankilostomoza je parazitsko oboljenje pasa koje
uzrokuju oble gliste – ankilostome. Oboljenje se javlja u većem obimu u
odgajivačnicama pasa, posebno ako su uslovi nege i držanja loši, kada može da
predstavlja i značajan zdravstveni problem, naročito kod štenaca i mladih pasa.
Oboljenje uzrokuju oble gliste – ankilostome,
mužijak je dug 9-12, a ženka 15-20 mm, končastog su oblika i sivo-zelenkaste
boje. Parazitiraju u tankom crevu psa, gde polažu ovalna jaja, tanke opne i
mikroskopske veličine (manja su od desetog dela milimetra), koja se izmetom
izlučuju u spoljašnju sredinu.
Jaja u spoljašnjoj sredini postaju infektivna – u
njima se razvija larvica. Optimalna temperatura spoljašnje sredine za razvoj
larvica je između 23 i 33˚C, kada je za razvoj larvice u jajetu, uz povoljnu
vlažnost, potrebno oko nedelju dana.
Jaja i larvice su osetljivi na toplotu i niske
temperature. Brzo propadaju za vreme suvih i sparnih dana, a takođe ne
preživljavaju ni zimu. Direktni sunčevi zraci ih brzo uništavaju. Pod povoljnim
uslovima spoljašnje sredine mogu da prežive i 15 nedelja.
Ankilostome deluju štetno na organizam psa na više
načina. Odrasli paraziti ispoljavaju štetno dejstvo u tankom crevu, naročito u
dvanaestopalačnom crevu. Pričvršćuju se za sluzokožu i oštećuju je. Takođe,
oštećuju i kapilare jer se hrane krvlju, zbog čega dolazi do razvoja
malokrvnosti. Proizvodi metabolizma parazita deluju toksično na organizam psa.
Štetno delovanje larvica ispoljeno je na koži, ukoliko do infekcije dođe na
ovaj način, i to se odlikuje zapaljenjem kože sa svrabom, posebno na šapama u
prostoru između prstiju. Takođe, larvice dovode do oštećenja pluća i zida creva
tokom razvoja. Larvice mogu sa sobom, iz spoljašnje sredine u organizam psa, da
unesu različite uzročnike infektivnih bolesti.
Izvor infekcije su inficirane životinje. Posebnu
opasnost predstavljaju odrasli psi, koji su najčešće latentno inficirani.
Psi se zaraze kada pojedu hranu ili popiju vodu
zagađenu infektivnim jajima ili larvicama ankilostoma, ili pri dojenju, preko
mleka. Larvice unete na ove načine u organizam ulaze u zid tankog creva i tu se
odvija jedna faza razvoja, a potom izlaze u crevo gde postaju zreli – odraslim
paraziti.
Do infekcije može da dođe i prodiranjem larvica,
koje se nalaze u spoljašnjoj sredini, kroz kožu psa. Kada se larvica razvije iz
jajeta, ona se vrlo lako kreće u spoljašnjoj sredini. Kreće se po površini tla
ili po rastinju (trava). Poligoni za obuku pasa, mesta za istrčavanje pasa i
njihovu šetnju, parkovi sa jakom vegetacijom – razgranatim drvećem, štenare i
odgajivačnice pasa, peskoviti i šljunkoviti podovi i sva druga mesta gde se
duže vremena zadržava vlaga, a sunčevi zraci slabo prodiru, izuzetno su pogodni
za dugo održavanje larvica u infektivnom stanju i stalni su mogući izvori
infekcije. Na pomenutim mestima, naročito posle kiše, larvice se nakupljaju po
površini zemlje i na rastinju. Infekcija nastaje onog momenta kada larvica na
bilo koji način dospe na kožu šteneta ili psa, najčešće kada štene leži na
mestima gde se larvice nalaze. Kada larvice prodru kroz kožu ulaze u krvotok i
njime dospevaju u pluća. Iz pluća bivaju iskašljane i sa ispljuvkom progutane,
na koji način dospevaju u tanko crevo, gde se razvijaju u odrasle parazite.
Izvestan broj larvica dospelih preko kože u
krvotok, može da se zadrži u potkožnom vezivnom tkivu. Kod kuja posle
štenjenja, ove larvice odlaze u mlečnu žlezdu i putem mleka inficiraju štence.
Inficirane kuje mogu putem mleka da prenesu na štence larve ankilostoma u tri
naredna okota od momenta infekcije, jer se larvice učaure u potkožnom tkivu i
ostaju u infektivnom stanju 2-3 godine.
Klinička slika zavisi od stepena infekcije – broja
parazita i uzrasta psa. Slabije infekcije ne dovode do promena opšteg stanja
šteneta. Kod jakih infekcija javlja se neveselost, malaksalost, potištenost i
malokrvnost. Apetit je obično nepromenjen, a u težim slučajevima oslabljen ili
prekinut. Dolazi do mršavljenja, a oboleli psi se brzo zamaraju i malakšu i pri
najmanjem radu. Sluzokože su zbog malokrvnosti blede, ponekad porculanski bele.
Sa unutrašnje strane butina i po trbuhu mogu da se jave krvavljenja. Oboleli
pas je obično pogrbljen, a kičmeni pršljenovi i rebra se jasno ističu. Trbuh je
uvučen – usukan i na pipanje bolan. Izmet je jako smrdljiv, u njemu se nalazi
krv, često je i crne boje, a proliv se smenjuje sa kašastim izmetom.
Dlaka je obično suva i bez sjaja.
Do uginuća dolazi retko, pri veoma jakim
infekcijama i kod jako mladih štenaca, koji mogu da uginu i bez prethodno
ispoljenih simptoma.
Profilaksa ankilostomoze pasa je usmerena na
održavanje visoke higijene držanja, nege i ishrane pasa. Podovi u boksovima i
ispustima treba da budu popločani, da bi mogli redovno da se peru. Jedanput u
toku meseca treba vršiti dezinfekciju smeštajnog prostora pasa. Iz boksova i
prostora gde borave psi redovno treba uklanjati izmet, a podove povremeno prati
vrelom vodom. U prostorijama gde borave psi i štenci treba održavati dobru
ventilaciju, kako bi se zidovi i podovi održavali u suvom stanju. Pri izgradnji
boksova za smeštaj pasa najbolje je okrenuti ih prema sunčanoj strani.
Pse treba redovno pregledati na prisustvo parazita
i po potrebi dehelmintisati. posebnu pažnju treba obratiti na štence i kuje u
priplodu.
Trihuroza je dosta rašireno parazitsko oboljenje,
posebno mladih pasa, kao i pasa gajenih u velikim aglomercijama.
Uzročnik oboljenja su oble gliste – trihurisi,
dužine 45-74 mm. Odrasli paraziti su lokalizovani u debelom i slepom crevu psa,
gde polažu jaja, karakterističnog – limunastog oblika i mikroskopske veličine,
koja se izmetom izbacuju u spoljašnju sredinu.
Jaja u spoljašnjoj sredini postaju infektivna, pod
povoljnim uslovima, za 2-4 nedelje.
Jaja trihurisa imaju debelu opnu i jako su otporna
u spoljašnjoj sredini. Pod povoljnim uslovima ostaju vitalna i do 5 godina.
Veoma su otporna prema niskim temperaturama i ostaju infektivna i na -20°C.
Prema isušivanju su neotporna i jako osetljiva, tako da u suvoj sredini
propadaju za nekoliko dana.
Trihurisi deluju štetno na organizam psa
višestruko. Larvice oštećuju zid i žlezde tankog creva, a odrasli paraziti
debelog. Pri jakim infekcijama mogu da uzrokuju začepljenje debelog creva.
Izvor infekcije su inficirani psi. Infekcija
nastupa preko usta, putem zagađene hrane ili vode.
Posle infekcije iz jajeta se oslobađa larvica, koja
prodire u zid i žlezdice tankog creva, gde ostaju 8-10 dana. Posle toga
izlaze u crevo i odlaze u slepo i debelo crevo, u kojima se razviju u odrasle
parazite za 70-90 dana. Ukupan razvoj od infekcije do zrelog parazita traje oko
3 meseca.
Oboljenje uzrokovano trihurisima – trihuroza se
klinički manifestuje samo kod štenaca, i to pri masovnoj infekciji. Kod
odraslih pasa najčešće protiče bez kliničkih simptoma. Uginuća su kod ove
bolesti vrlo retka.
Kod mladih štenaca zapaža se proliv, koji je obično
pomešan sa svežom – nezgrušanom i crvenom krvlju, povraćanje i mršavljenje.
Ponekad su izraženi i nervni simptomi i jaka malokrvnost. Kod odraslih pasa
može da se pri jakim infekcijama javi začep debelog creva, dok se drugi
simptomi ne zapažaju.
Preventivne mere su iste kao kod toksokaroze i
ankilostomoze. Izuzetno je bitno higijensko držanje i kvalitetna ishrana pasa,
naročito u odgajivačnicama. Treba vršiti redovnu dezinfekciju smeštajnog
prostora i posuda za hranjenje i pojenje pasa. Redovna kontrola pasa na
prisustvo parazita i dehelmintizacija po potrebi.
U tankom crevu pasa parazitira više vrsta
pantljičara. Najčešće su inficirani odrasli psi, ali oni retko kada ispoljavaju
kliničke simptome bolesti. Klinički obole prvenstveno mladi psi u lošoj
kondiciji. Sasvim mladi štenci su izuzetno retko inficirani pantljičarama.
Pantljičavost pasa je veoma značajno oboljenje sa
ekonomskog i zdravstvenog aspekta, jer većina vrsta patljičara deo razvoja
obavlja u domaćim životinjama, a neke i u čoveku.
Kod pasa parazitira veliki broj različitih vrsta
pantljičara, i to u tankom crevu. Njihova dužina se kreće, zavisno od vrste, od
nekoliko milimetara pa do 5 metara. Pantljičare su, kako im i ime kaže,
trakastog oblika. Imaju malu glavicu, na koju se nastavlja vrat, a zatim telo
sastavljeno iz članaka, kojih ima od 3 do više stotina ili hiljada. U
poslednjim člančićima, koji su i najveći, nalaze se jaja. Jaja se izlučuju u
crevu i izmetom izbacuju u spoljašnju sredinu ili napolje dospevaju zajedno sa
člančićem.
Zajednička karakteristika svih pantljičara je ta da
se razvoj odvija preko prelaznog domaćina. Prelazni domaćini za pseće
pantljičare su razne vrste domaćih i divljih životinja, kao i ribe, žabe, buve
i sl. Prelazni domaćin se inficira kada pojede jaje pantljičare. Zavisno od
vrste pantljičare razvoj u prelaznom domaćinu traje od 1 do nekoliko meseci.
Jaja pantljičara su spoljašnjoj sredini jako
otporna i dugo zadržavaju infektivnost za prelaznog domaćina.
Pantljičare deluju štetno na organizam psa na više
načina. One se kukicama i pijavkama pričvršćuju za sluzokožu creva i tako je
oštećuju. Stalnim pokretima svoga tela nadražuju sluzokožu creva i dovode do
njenog zapaljenja. Ove promene su praćene poremećajem varenja i resorpcije
hranljivih materija u crevu. Veliki broj pantljičara otežava prohodnost creva,
a može da uzrokuje i potpuni začep. Proizvodi metabolizma pantljičara deluju
toksično na organizam psa, posebno na unutrašnje organe (jetra, bubrezi,
gušterača, slezina), krvotvorne organe i nervni sistem.
Uslov za postojanje i opstajanje oboljenja pasa,
uzrokovanog pantljičarama, u jednom zapatu je postojanje inficiranih pasa i
prelaznih domaćina. Inficirani psi putem izmeta u spoljašnju sredinu izbacuju
veliki broj jaja kojima se inficiraju prelazni domaćini. U prelaznom domaćinu
razvija se larva.
Pas se inficira kada pojede larvu iz prelaznog
domaćina. Pas ne može da se inficira kada u organizam unese jaja pantljičare,
tako da izmet psa zaraženog pantljičarama nije infektivan za drugog psa.
U našoj zemlji su pantljičarama najviše inficirani
seoski, ovčarski i psi lutalice. Gradski psi i psi gajeni u odgajivačnicama,
odnosno psi koji se kontrolisano hrane, u najvećem broju slučajeva nisu
inficirani pantljičarama. Izuzetak čini jedna vrsta pantljičara, zvana
dipilidijum, koju prenose pseće buve.
Veliku opasnost predstavljaju psi inficirani
pantljičarama koje svoj larveni razvoj obavljaju u domaćim životinjama, a
posebnu onim koje taj razvoj mogu da obavljaju u čoveku. Najopasnija
vrsta za čoveka zove se ehinokokus.
Kod slabe infekcije odraslih pasa ne isoljava se
klinička slika bolesti. Kod mladih pasa u slučaju infekcije velikim brojem
parazita dolazi do klinički manifestnog oboljenja.
Na infekciju pantljičarama ukazuje mršavljenje pasa
i pored dobro izraženog apetita. Naizmenično se javljaju zatvor i proliv. U
izmetu mogu da se zapaze člančići pantljičara, pa čak i njihovi veći delovi (od
po nekoliko desetina člančića). Javlja se i izražen svrab u predelu čmara, zbog
čega psi vuku zadnji deo po tlu i grizu rep. Može povremeno da se javi i
povraćanje i nastran apetit. Vidljive sluzokože su blede. Dlaka je suva, krta i
bez sjaja. U slučajevima koji duže traju, posebno kada je u pitanju jaka
infekcija, javljaju se i znaci oboljenja nervnog sistema.
Preventiva infekcije pasa pantljičarama je
kompleksnija nego preventiva oboljenja uzrokovanih oblim glistama, a iz
razloga postojanja prelaznih domaćina. Zbog toga je izuzetno bitno prekinuti
razvojni ciklus pantljičara sprečavanjem infekcije pasa larvenim oblicima iz
prelaznih domaćina. Ovo se postiže redovnom dehelmintizacijom pasa, kao i
uništavanjem prelaznih domaćina – kada su u pitanju gmizavci ili buve, odnosno
infektivnih klaničnih konfiskata – kada su u pitanju domaće životinje.
Neophodno je voditi računa o higijeni ishrane pasa.
Klanične otpatke nikako ne davati ukoliko ih nije pregledao veterinar, a
preporučljivo je da se psima daju samo prokuvani (na taj način se uništavaju
eventualno prisutne larve pantljičara). Pse treba redovno čistiti od buva
jer i one mogu da prenose pantljičare.
Kokcidioza je retko oboljenje pasa, uzrokovano
protozoama, koje se najčešće javlja u odgajivačnicama, posebno kod štenaca u
uzrastu od 1 do 6 meseci. Kod odraslih pasa oboljenje protiče bez kliničkih
simptoma ili sa blagim simptomima oboljenja digestivnog trakta.
Osnovni uslovi za nastanak bolesti su loši
higijenski uslovi nege, držanja i ishrane pasa.
Kokcidioza pasa se javlja u svim zemljama sveta, pa
i kod nas. U našoj zemlji se u najvećem broju slučajeva javlja sporadično.
Oboljenje uzrokuju praživotinje (protozoe) –
kokcidije, paraziti mikroskopske veličine. Razmnožava se u epitelu tankog
creva, a deo razvoja – sporulaciju (faza u kojoj nastaju ciste – infektivni
oblici parazita) obavlja u spoljašnjoj sredini.
Sporulacija se odvija u spoljašnjoj sreini pod
povoljnim uslovima temperature, vlage i u prisustvu vazduha. Ciste su jako
otporne na dezinfekciona sredstva i praktično na njih najefikasnije deluju
vrela voda i plamen.
Kada ciste dospeju u tanko crevo psa njena opna pukne
i oslobode se sporozoiti, koji napadaju sluzokožu tankog creva. U njoj se
razvijaju i na bespolan način umnožavaju, što uslovljava prskanje ćelija i
propadanje sluzokože creva. Zbog oštećenja kapilara dolazi i do krvarenja u
crevu. Oštećena sluzokoža je neotporna i dolazi do naseljavanja bakterija i
razvoja još težih promena. Oštećeni kapilari lako apsorbuju toksine iz creva,
pa dolazi do trovanja organizma.
Od kokcidioze najčešće oboljevaju mladi psi,
uzrasta 1 do 6 meseci. Psi stariji od 18 meseci praktično ne oboljevaju. Kod
starijih pasa može da se javi infekcija blagog stepena koja ne uzrokuje
kliničke simptome bolesti, ali je veoma značajna iz razloga što ti psi
predstavljaju značajan izvor infekcije za štence.
Inficirani psi izmetom izlučuju veliki broj cista u
spoljašnju sredinu. U momentu izbacivanja ciste kokcidija nisu infektivne, već
to postaju nakon nekoliko dana (ukoliko su uslovi povoljni)
Infekcija nastaje kada se preko usta, zagađenom
hranom ili vodom, u digestivni trakt unesu ciste kokcidija.
Inkubacija iznosi od 7 do 14 dana. Prve ciste se u
u spoljašnju sreinu izbace izmetom nedelju dana posle pojave prvih simptoma.
Kod obolelih štenaca javlja se dugotrajan i krvav
proliv. Apetit je smanjen, a u većini slučajeva potpuno prekinut. Žeđ je
povećana. Trbuh je osetljiv na pipanje, a ponekad se jave i bolni grčevi.
Oboleli štenci su neveseli i ne odazivaju se na poziv vlasnika. Vrlo brzo
mršave, jako su slabi i razvija se malokrvnost. Sluzokože su blede, a telesna
temperatura ponekad bude povišena.
Kod štenaca koji prebole bolest simptomi se
postepeno gube u roku od nedelju dana, krv isčezava iz izmeta, koji postaje
sluzav.
Najznačajnija mera preventive kokcidioze jeste
striktno sprovođenje zoohigijenskih mera, posebno u odgajivačnicama pasa.
Posebnu pažnju treba obratiti na štence. Kućice i boksove treba redovno
održavati u čistom stanju, češće ih dezinfikovati i prati vrelom vodom.
Prostirku treba češće menjati, a izmet stalno uklanjati. Hranu i vodu treba
davati u čistim posudama. Preporučuje se i izmeštanje boksova – vezova posle
određenog vremena boravka na jednom mestu.
Нема коментара:
Постави коментар