Besnilo je akutna kontagiozna zarazna bolest
izazvana virusom, koji pokazuje poseban afinitet prema nervnom tkivu. Za ovu
bolest su prijemčive sve toplokrvne životinje i čovek (zoonoza).
Besnilo je rasprostranjeno u celom svetu, na svim
kontinentima, izuzev Australije. Besnila takođe nema ni na Antarktiku, Novom
Zelandu i Kipru. U našoj zemlji se besnilo javlja, i to najčešće na Kosmetu, u
Vojvodini i u Crnoj Gori.
Uzročnik besnila je virus, koji se dugo i jedino
razmnožava jedino u nervnom tkivu (nervnoj ćeliji). U ostalim tkivima organizma
se ne razmnožava, tako da propada ako dospe u druga tkiva. U prirodi se virus
besnila održava u divljim životinjama.
Na mestu prodora u organizam virus besnila se ne
razmnožava, kao ni u krvi i drugim ćelijama organizma. Za nervno tkivo „veže”
se vrlo brzo po infekciji, već za 4-24 sati. Virus putem perifernih nerava
dospeva u kičmenu moždinu, a preko ove u centralni nervni sistem. Naseljavanjem
virusa u ćelije centralnog nervnog sistema dolazi do njegovog razmnožavanja,
usled čega dolazi do oštećenja i propadanja nervnih ćelija, što dovodi do
specifičnog zapaljenja mozga.
Virus besnila je slabo otporan u spoljašnjoj
sredini i brzo propada. Na temperaturi od 56°C virus besnila se inaktiviše za
nekoliko sati, a na temperaturi od 70°C za nekoliko minuta. Bolje se održava na
niskom temperaturama. Na temperaturi od 0-8°C ostaje infektivan i dva meseca.
Osušeni virus na travi, pri normalnoj temperaturi, ostaje infektivan 24 sati.
Vrlo brzo ga inaktiviše 1-2% rastvor žive sode, 2% rastvor sublimata i 2%
rastvor formalina. Mnogo bolje ga inaktivišu kiseli dezinficijensi. Ultravioletni
zraci ga inaktivišu momentalno.
Sve toplokrvne životinje mogu da oble od besnila.
Najčešći prenosioci besnila su psi i mačke, koji bolest prenose od divljih
životinja na druge domaće životinje i čoveka. Stalno održavanje virusa u prirodi
odvija se uglavnom preko lisica, risova, vukova, a manje preko jazavaca i
ostalih toplokrvnih životinja. Važnu ulogu u širenju besnila u nekim zemljama
(zemlje Južne Amerike) igraju i slepi miševi.
Besnilo se u 99% slučajeva prenosi ujedom bolesne
životinje. Količinski, najviše virusa se izlučuje pljuvačkom obolele životinje.
Besnilo se pojavljuje u dva osnovna oblika: kao
šumsko – silvatično i kao gradsko – urbano besnilo. Silvatično besnilo se širi
preko divljih životinja, kod nas najčešće preko lisica, a urbano preko domaćih
životinja, najčešće pasa i mačaka.
Inkubacija besnila kod pasa je promenljiva i iznosi
od 8 dana do 1 godine, a prosečno traje 15-60 dana.
Besnilo pasa se pojavljuje u dva oblika: furioznom
i paralitičkom (mirno ili tiho besnilo).
Furiozni oblik besnila
protiče kroz tri stadijuma: 1. prodromalni ili melanholični, 2. stadijum
uzbuđenosti i 3. paralitički.
Ø U
početnom stadijumu bolesti – melanholičnom stadijumu telesna temperatura je
obično povišena, a pas ispoljava promene u ponašanju prema vlasniku. U većini
slučajeva pas ispoljava ćudljivost, obično su zlovoljni, skrivaju se na tamna
mesta i ne odazivaju na poziv vlasnika ili mu nerado prilaze. Ponekad
ispoljavaju manju ili veću uznemirenost, grebu prednjim šapama, često menjaju
mesto na kojem leže, uznemireni su i vrte se oko sebe. Često zastaju, a onda
odjednom potrče i bezrazložno laju. Škljocaju vilicama i zubima kao da nešto
hvataju. Razdražljivost je povećana, pa pas i na najmanji dodir jako reaguje, skače
razjareno i hvata zubima različite predmete. U ovom periodu ne podnosi druge
životinje, posebno druge pse i nepoznate ljude. Ukoliko je do infekcije došlo
kroz ranu, pas ovo mesto uporno liže i češe, tako da ponekad raščeše meso do
kosti. Apetit je oslabljen ili potpuno prestao. Pas stoji sa ispruženim vratom
i nastoji da proguta zalogaj, ali mu to zbog otežanog gutanja i oduzetosti
ždrela ne uspeva, pa mu hrana ispada iz usta. U ovom periodu jede i guta strane
predmete (nastran apetit). Žeđ je pojačana, ali sa teškom mukom popije i male
količine vode. U ovom periodu počinje da luči balu. Defekacija i mokrenje su
otežani, a ponekad se javi jak i smrdljiv proliv sa primesama krvi. Može da se
javi i pojačan polni nagon. Melanholični stadijum traje pola do tri dana.
Ø Stadijum
uzbuđenosti se razvija posle melanholičnog, ukoliko u međuvremenu pas ne ugine.
To je stadijum maksimalnog razdraženja, koje dostiže taj stepen da se graniči
sa mahnitošću. Besan pas liže zemlju, jede travu i guta sve što nađe. Ima
izražen nagon za skitnjom i ujedanjem. Napada i ujeda druge pse i mačke, domaće
životinje i čoveka. Za sve vreme mahnitosti ne laje i ne oglašava se. U ovom
stadijumu se javlja oduzetost pojedinih nerava, prvenstveno grkljana i ždrela.
Ø Paralitički
stadijum nastaje 3-4 dana od pojave prvih simptoma bolesti. Napadi maksimalnog
razdraženja i mahnitosti prestaju i oboleli pas zapada u stanje potpune
apatičnosti. Vrlo brzo dolazi do oduzetosti mišića grkljana, donje vilice i
očiju. Zbog toga su usta otvorena, jezik ispao napolje, a iz usta se cedi
penušava, ponekad sukrvičava bala. Odmah zatim nastaje i oduzetost mišića nogu,
grudnog koša i trbuha. Prvo se javlja oduzetost zadnjih nogu, zbog čega pas u
početku zanosi zadnji deo tela, tetura i posrće, da bi na kraju vukao zadnje
noge po tlu. Zbog paralize repa, rep pada i podvlači se pod zadnje noge. Zbog
oduzetosti međurebarnih mišića pas vrlo brzo ugine.
Paralitičko ili tiho besnilo se
u pasa javlja u 15-20% slučajeva. U najvećem broju slučajeva obolerli pas je
paralizovan od samog početka bolesti, zbog čega ne laje, ne ujeda, odbije hranu
i obično za 3-4 dana ugine. U izvesnim slučajevima klinička slika znatno
odstupa od klasične – oboleli pas jede, pije vodu, malo je neraspoložen i za
nekoliko sati ugine.
Dijagnoza se može postaviti na osnovu simptoma
bolesti samo kada je klinička slika jasno izražena. Od simptorma bitnih za
postavljanje dijagnoze najvažniji su promene u ponašanju, promukao glas,
perverzni apetit, sklonost ka bežanju i lutanju, agresivno ujedanje, pojava
oduzetosti naročito donje vilice i donjih delova tela, svrab na mestu ujeda,
nejednaka raširenost zenica i uvek smrtan ishod. Kod tihog besnila je mnogo
teže postaviti dijagnozu. Tačna dijagnoza se postavlja tek specifičnim
mikroskopskim pregledom mozga uginulog ili ubijenog psa.
S obzirom na to da je besnilo jako opasna zoonoza,
a da je terapija bezuspešna, u suzbijanju i iskorenjivanju ove bolesti
najznačajniju ulogu ima profilaksa. Njena efiokasnost zavisi, pre svega, od
toga koliko se permanentno, dosledno i sveobuhvatno sprovodi.
Najvažnija mera profilakse jeste redovna godišnja
vakcinacija pasa, koja je i po Zakonu obavezna. Veoma je bitno i sprečavanje
kontakta pasa sa nevakcinisanim psima i psima lutalicama. Takođe, bitna mera je
i sprečavanje kontakta pasa, posebno vakcinom nezaštićenih sa divljim
životinjama. Jedna od značajnih mera jeste i kontumac i uništavanje pasa i
mačaka lutalica. Kod držanja pasa u urbanim sredinama neophodno je pridržavati
se propisa o držanju pasa – nošenje zaštitne korpe, vođenje na kratkom povodniku,
igranje samo na mestima predviđenim za to, što može znatno da pomogne u
suzbijanju urbanog besnila.
U slučaju da čoveka ujede pas, treba uvek postupiti
kao da postoji sumnja da je pas besan, a to podrazumeva niz zaštitnih mera.
Ujednu ranu treba dobro isprati sa velikom količinom tekuće vode i sapunom,
može se obraditi i hipermanganom ili rivanolom. Poželjno je da iz rane istekne
dosta krvi jer se time rana isčisti. Ujedenu osobu treba hitno odvesti kod
lekara gde treba da primi antirabični serum. Psa nikako ne treba ubiti, već se
mora odvesti u veterinarsku ustanovu na posmatranje. Pas se stavlja u karantin
i posmatra najmanje 10 do 15 dana. Ukoliko se u ovom periodu ne ispolje znaci
besnila smatra se da pas nije bio inficiran. Ukoliko je pas mrtav nadležnoj
veterinarskoj ustanovi se na pregled dostavlja glava ili samo mozak u
glicerinu.
Štenećak je infektivna, jako kontagiozna bolest,
pre svega mladih pasa, koju prouzrokuje virus. Bolest se karakteriše katarom
organa za varenje, organa za disanje i sluzokože očiju, kao promenama u nervnom
sistemu i na koži.
Bolest ima sezonski karakter i češće se pojavljuje
za vreme hladnih i vlažnih dana. Smatra se da je štenećak bolest mladih pasa,
mada mogu da obole i odrasli psi. Najčešće oboljevaju štenci uzrasta 2-6
meseci, pa sve do 12 meseci. Štenci mlađi od 50 dana, na sisi, ne oboljevaju od
štenećaka. Smrtnost je kod štenećaka dosta velikai kreće se od 70-90%.
Eventualno prebolele životinje ostaju sa trajnim posledicama, koje su
posebno izražene na čulima. U najvećem broju slučajeva štenci uginu u roku od
2-4 dana od pojave bolesti. Zavisno od stepena komplikacija, bolest može da
potraje i 2 i 3 nedelje.
Štenećak je raširen u celom svetu, posebno u
velikim gradovima, gde se stalno održava. Zbog prijemčivosti divljih životinja
teško se suzbija i nemoguće ga je iskoreniti.
Oboljenje uzrokuje virus, koji napada skoro sva
tkiva, a posebno endotel kapilara. Zbog oštećenja kapilarnog zida dolazi do
opsežnih krvarenja, skoro u svim organima. Zbog oštećenja kapilara poremećeno
je snabdevanje krvlju organa i tkiva, zbog čega dolazi do oštećenja ćelija u
ovim organima.
Virus štenećaka je osetljiv na visoku temperaturu.
Na temperaturi od 56°C, u organskoj sredini, inaktiviše se za 30 minuta.
Direktni sunčevi zraci ga uništavaju za 14 sati. Na siskim temperaturama može
dugo da se održi u infektivnom stanju. Veoma brzo ga uništava 3% rastvor žive
sode, 0,5% rastvor fenola i 1% rastvor formalina.
Glavni izvor infekcije su inficirane i obolele
životinje, kao i one koje su prebolele bolest, koje dosta dugo po preboljenju
izlučuju virus u spoljašnju sredinu. Inficirane i obolele životinje virus
izlučuju preko nosnog i očnog iscetka, kao i iskašljavanjem, preko ispljuvka,
zatim preko mokraće i izmeta. Nosni iscedak i slina su jako infektivni, a virus
se u njima pojavi već petog ili šestog dana od infekcije.
Pored direktnog načina prenošenja virus se prenosi
i indirektno, preko predmeta. Čovek je sa obućom, kao i kontaktom sa obolelim
ili inficiranim psima i štencima, glavni posrednik u prenošenju virusa iz
kontaminirane sredine na zdrave štence i pse.
Virus u organizam psa uglavnom prodire peroralno –
preko digestivnog sistema (hranom, vodom, lizanjem raznih predmeta i sl.) i
aerogeno – preko organa za disanje (infektivne čestice u udahnutom vazduhu).
Inkubacija kod štenećaka traje 3-7 dana. Oboljenje
klinički započinje naglim skokom telesne temperature (41-41,5°C), koja se
održava na ovom nivou 2-3 dana kada pada na normalu, da bi se posle ponovo
povisila do 41°C.
Na početku bolesti oboleleo štene je neveselo,
pospano, često leži, zavlač se u uglove prostrija u kojima boravi, ne reaguje
na spoljašnje nadražaje, ne odaziva se na poziv vlasnika i potpuno odbija
hranu. Krajnici i ždrelo su otečeni, što otežava gutanje i daje nadražaj na
povraćanje. Pojavljuje se bistar vodenast iscedak iz nosa, ali ubrzo on postaje
sluzav, pa i gnojan. Nagomilani sekret se nakuplja na nosnoj pečurki i oko
nosnih otvora u vidu ljuskica, pa može i da zatvori nosne otvore. Sa pojavom
nosnog iscetka javlja se i otok i crvenilo sluzokože oka i očnih kapaka i
iscedak iz oka, u početku sluzav, a kasnije gnojan. Iscedak iz oka se lepi na
dlaku oko oka i na trepavice i teži da potpuno zatvori oči. Kod obolelih
štenaca javlja se osetljivost na svetlost, zbog čega često trepću i žmirkaju,
držeći zatvorene očne kapke.
Posle 2-3 dana od početka bolest se komplikuje
bakterijskom infekcijom, što kliničku sliku čini složenijom i težom,
astanje organizma obolelog psa dovodi u kritičnu fazu.
Zavisno od toga koji su organi – organski sistemi
zahvaćeni virusom štenećaka, razlikuju se tri osnovna oblika štenećaka: plućni,
digestivni i nervni. Kao komplikacije ili prateći oblici javljaju se oboljenje
kože i oboljenje očiju.
Ø Plućni oblik
se karakteriše ubrzanim i otežanim disanjem koje nastaje zbog vrlo brzog
razvoja zapaljenskih žarišta na plućima. Karakteristično je tzv. labijalno
disanje. Javlja se obilan nosni iscedak čokoladastog izgleda. Pas jako brzo
mršavi.
Ø Digestivni oblik štenećaka
karakteriše zapaljenje sluzokože želuca i celog crevnog kanala. Usta su suva, a
jezik obložen beličastim do sivim naslagama, iz usta se javlja karakterističan
zadah. Uporno i često povraćanje, kao i tečan sluzav i krvav proliv (ili samo
sa primesama krvi), dovode do jakog mršavljenja. Pas odbija svaku hranu, a ako
dođe do odbijanja i vode, onda to predstavlja loš prognostički znak. Ovakvo
stanje dovodi do potpune iznemoglosti, zbog čega pas nerado ustaje i teško se
kreće sa zanošenjem zadnjeg dela tela. Elasticitet kože je oslabljen. Dlaka je
suva, mutna i tršava. Zbog čestih proliva dlaka u okolini čmara, korena repa i
zadnjih delova zadnjih nogu je zaprljana sadržajem iz creva.
Ø Nervni oblik je
najteži oblik štenećaka. Zadnjih godina se javlja bez ikakvih drugih prethodnih
komplikacija karakterističnih za štenećak, ili ssa simptomima koji nisu tako
karakteristični za ovu bolest. Mnogo češće nastaje posle preležanih drugih
oblika oboljenja, pa i u onim slučajevima kada je terapija dala pozitivne
rezultate i vidno je došlo do kliničkog poboljšanja zdravstvenog stanja.
Neposredno pre izbijanja nervnih simptoma zapažaju se promene u ponašanju psa.
On je uplašen, ne poznaje svog vlasnika, zenice su obično raširene, ponekad je
razdražljiv i agresivan ili se zavlači u ugao prostorije u kojoj boravi i jako
je depresivan. Prvi simptom nervnog oblika je žmirkanje i treptanje. Vrlo brzo
pols etoga dolazi do tikova mišića ušne školjke i čela. Ovi tikovi mišića glave
brzo prelaze na mišiće vrata, lopatice i prednjih i zadnjih nogu. Neposredno
posle toga dolazi do oduzetosti naročito zadnjih nogu, mokraćne bešike i
zadnjeg creva. Oduzetost može da zahvati i međurebarne mišiće, kad vrlo brzo
dođe do smrti. U ovom periodu bolesti mogu da se zapaze i nekoordinisani
pokreti. Nervni oblik štenećaka u najvećem broju slučajeva dovodi do smrti, a
kod retko prezdravelih pasa ostavlja trajne posledice. Ove posledice se
javljaju pre svega na čulima – vid, sluh, miris, a zatim u vidu delimične ili
potpune oduzetosti nerava prednjih i zadnjih nogu, kao i trajnih i neizlečivih
tikova mišića na pojedinim delovima tela.
Kožnu komplikaciju
bolesti karakteriše pojava egzantema na unutrašnjoj strani butina, po trbuhu,
mošnicama, i ređe po usnama i drugim delovima kože. Promene na koži imaju dosta
specifičan tok. Prvobitno se pojavi crvenilo, zatim se na tom mestu javljaju
sitni čvorići, a zatim mehurići veličine zrnna kukuruza. Mehurići prskaju, a na
njihovom mestu se stvaraju kraste koje relativno brzo otpadaju.
Kao poseban vid kožne komplikacije treba spomenuti
bolest tvrdih šapa. Obično se javlja u hroničnom toku, kada dolazi do
zadebljanja kože na mekušjima i nosnoj pečurki.
Očna komplikacija
štenećaka je posledica destruktivnog delovanja virusa na tkiva oka. Ponekad
jednostrano, a često obostrano ispoljene promene javljaju se prvo u vidu
zapaljenja rožnjače, na kojoj se vrlo brzo razvijaju ulceracije – čirići. Ove
promene su jako uporne i odolevaju svakoj terapiji. Zbog osetljivosti na
svetlost pas stalno žmirka ili drži oči zatvorenim, a obolele oči su na pipanje
bolne. Ove promene na oku najčešće dovode do nepovratnih oštećenja oka i
smanjenog ili potpuno izgubljenog vida. Kod bakterijske komplikacije dolazi do
zagnojavanja oka i do potpunog gubitka vida.
S obzirom da se štenećak javlja uglavnom kod mladih
pasa – štenaca, najčešće u periodu menjanja zuba (period od 2-6 meseci), vrlo
često se posle preležanog štenećaka sreću trajne i karakteristične promene na
novoniklim stalnim zubima, koje se nazivaju štenećakovo zubalo. Zubi su mekši i
jako se troše jer je zubna gleđ slabo razvijena. Ovakvi zubi su manji od
prirodno razvijenih, na njima se javljaju uzdužne pukotine i udubljenja, pa
postaju hrapavi i rupičasto izdubljeni sa karakterističnom smeđe-rđastom bojom.
Ovaj poremećaj na zubima je doživotan i ne prenosi se na potomstvo.
U sistemu profilakse, pored mera dezinfekcije,
održavanja higijene, pravilnog držanja, nege i ishrane, u suzbijanju štenećaka
najvažnija profilaktička mera je vakcinacija.
Nije preporučljiva vakcinacija štenaca mlađih od 50
dana, jernjihov organizam nije u stanju da stvori potreban imunitet u tom
uzrastu. Kad se štenci vakcinišu u uzrastu od 50-60 dana, u njihovom organizmu
se imunitet stvara za 10 dana. Taj period je „rizičan period” – period bez
imuniteta, koji se ne može izbeći. Ovaj imunitet nije dugotrajan i polse oko
mesec dana počinje da opada, i gubi se posle 3 meseca od vakcinacije (sa 5
meseci uzrasta). Za pojačavanje i produžavanje imuniteta daje se posle mesec
dana od vakcinacije druga vakcina, tzv. revakcina.
U cilju pravilne zaštite, vakcinacijom treba
obuhvatiti samo zdrave štence. Ne treba vakcinisati štence sa povišenom
temperaturom, nedehelnmintisane, mršave, rahitične i iznemogle štence.
Značajnu ulogu u imunoj zaštiti štenaca od
oboljenja tokom prvih dana života ima i vakcinacija kuja. Skotne kuje treba
vakcinisati protiv štenećaka 40. dana bremenitosti (istovremeno i protiv
leptospiroze i zaraznog zapaljenja jetre, a protiv parvoviroze 10 dana ranije,
tj. 30. dana bremenitosti).
Pored imunoprofilakse značajnu ulogu u preventivi i
sprečavanju nastanka oboljenja imaju i mere higijene, čišćenja i stalne –
tekuće dezinfekcije smeštajnih prostora pasa (jedanput u 15 dana).
Parvoviroza je virusno oboljenje prvenstveno
štenaca, koje se klinički manifestuje povraćanjem, prolivom, jakim gubitkom
tečnosti i visokom smrtnošću. Štenci mogu iznenada da uginuzbog zapaljenja
srčanog mišića i u periodu njihovog izlečenja i oporavka.
Smrtnost kod crevnog oblika bolesti, posebno kada
se preduzme adekvatna terapija, je niska – 25-30%, a kod srčanog oblika je i do
80%.
Ovo je bolest novijeg datuma. Pojavila se pre 20-ak
godina i vrlo brzo se proširila po svetu.
Uzročnik bolesti je virus. Pokazuje specifičnost ka
naseljavanju i razaranju epitelnih ćelija sluzokože želuca i creva, kao i
ćelija srčanog mišića.
Virus parvoviroze je otporan na dezinfekcviona
sredstva, ali je vrlo osetljiv na 3-5% rastvor žive sode.
Osnovni izvor infekcije je bolesna životinja. Virus
se izlučuje izmetom, mokraćom, povraćenim sadržajem i balom. Infekcija se
prenosi neposredno – od bolesne životinje na zdravu pri njihovom kontaktu i
posredno – preko predmeta, čoveka i prostorija gde su boravili ili borave
bolesni psi. To i jeste razlog zbog čega bolest vrlo često izbija u
odgajivačnicama pasa. Infekcija nastaje preko sluzokože usta i nosa.
Za virus su prijemčivi psi uzrasta 7-45 dana, pa
sve do 1,5 godine uzrasta. U mnogo većem procentu oboljevaju mladi psi i
štenci. Od parvoviroze oboljevaju i štenci od 7 dana (dok su na sisi), ukoliko
im majke nisu vakcinisane za vreme bremenitosti.
Inkubacija kod parvoviroze traje 3-6 dana. Prvi
znaci bolesti su nagli i potpun prekid uzimanja hrane, kao i zapaljenje
krajnika (sa crvenilom i krvavljenjima) sa otokom podviličnih limfnih čvorova i
povećanjem telesne temperature do 41°C. Bolesno štene je apatično, potišteno i
zavlači se u tamnije delove prostorije. Posle nekoliko časova od početka bolesti
dolazi do upornog povraćanja, koje se nekaa manifestuje samo pokretima za
povraćanje jer štene iz želuca nema šta da povrati. U početku je povraćeni
sadržaj kašast, sluzav ili vodenast, ponekad penušav, zelenkaste ili
sivkasto-žute boje, a kasnije sa manjim ili većim primesama krvi. Nezgrušana
ili zgrušana krv u povraćenom sadržaju se javlja posle 1-2 dana od početka
bolesti.
U toku od 12-24 sati od početka povraćanja, javlja
se proliv, koji retko ili izuzetno nastaje u isto vreme sa povraćanjem. Izmet
je kašast ili tečan, smeđe-sive do žućkaste boje, a vrlo brzo postaje prožet
krvlju – kada postaje tamnocrvene boje, sa vrlo specifičnim jakim smradom. Zbog
neprekidnog povraćanja i profuznog proliva, vrlo brzo, a već za 2-3 dana,
dolazi do gubljenja veće količine tečnosti i soli iz organizma, malokrvnosti,
apatije i mršavljenja. U ovom periodu štene potpuno odbija hranu. Pipanjem
trbuha, posebno uz levi rebarni luk, bolestan pas ispoljava jak bol, koji se
manifestuje stenjanjem, nemirom i okretanjem glave prema mestu pipanja.
Sluzokože su prokvašene, prljave, modrer ili odro-blede, a očne jabučice
upale u očne duplje. Elasticitet kože je oslabljen, a dlaka suva i tršava.
Telesna temperatura je povećana samo prvi ili drugi
dan bolesti. Kasnije je temperatura normalna, a spuštanje temperature ispod
normale – na 36-35°C je prognostički nepovoljan znak.
Posle 2-14 dana od pojave proliva, a u slučaju
povoljnog toka bolesti, proliv nestaje. Često se dešava da posle prestanka
proliva i povraćanja, kada je bolest uzela povoljan tok, obolelo štene ne
defecira 2-3 dana iako normalno jede.
Za profilaksu je od bitnog značaja stalna higijena
i dezinfekcija mesta gde borave psi, kavalitativno i kvantitativno potpuna
ishrana, posebno štenaca u intenzivnom razvoju (u periodu od odbijanja od sise
do 6 meseci). Jedna od važnih mera je sprovođenje redovne dehelmintizacije.
Ukoliko zaraza izbije u odgajivačnici treba izvršiti rastresit razmeštaj pasa i
sprečiti nekontrolisano kretanje kroz odgajivačnicu. U toku trajanja bolesti
treba dezinfikovati smeštajni prostor pasa i kućice svakih 6 dana.
Najvažnija mera zaštite je imunoprofilaksa.
Principi imune zaštite pasa protiv parvoviroze isti su kao i kod štenećaka.
Zarazno zapaljenje jetre pasa je akutno infektivno
i kontagiozno oboljenje pasa uzrokovano virusom. U štenaca i mladih pasa bolest
se karakteriše akutnim zapaljenjem jetre i vrlo često završava smrtno.
U perakutnom toku bolesti štenci uginu za 1-2 dana.
Ukoliko obole štenci na sisi, uzrasta 7-15 dana prognoza je vrlo nepovoljna i
uglavnom celo leglo ugine. Što jen tok bolesti duži to je prognoza, uz
adekvatnu terapiju, povoljnija. Faza oporavka traje dugo, nekad i 3 meseca.
Danas je ova bolest raširena u celom svetu, a ima
je i kod nas.
Oboljenje uzrokuje virus, koji pokazuje
specifičnost prema ćelijama jetre. U njima ispoljava svoje destruktivno
delovanje i dovodi do zapaljenja. Takođe svoje patogeno delovanje ispoljava i
na kapilarima, što uslovljava česta i opsežna krvavljenja, a poremećaj
cirkulacije uslovljava razvoj potkožnih otoka na trbuhu, na glavi, ispod vrata
i na plećkama.
Virus je dosta otporan. Duboko smrznut može da
sačuva infektivnost i 9 godina. Na sobnoj temperaturi ostaje aktivan 10-12
nedelja. Na 37°C održava se u infektivnom stanju 26-29 dana, ali na temperaturi
od 60°C propada za 3-5 minuta. Ultra violetni zraci mu uništavaju patogena
svojstva za 2 sata.
Virusno zapaljenje jetre je kontagiozno oboljenje
koje se brzo širi od inficiranih i obolelih pasa na zdrave. Mogućnost širenja
zaraze je vrlo velika iz razloga velike otpornosti i dugog zadržavanja virusa u
spoljašnjoj sredini i dugog izlučivanja virusa od strane prebolelih pasa. U
najvećem broju slučajeva virus se prenosi putem mokraće, iako se izlučuje i
drugim ekskretima i sekretima. Ovome doprinosi i posredno prenošenje virusa
preko raznih predmeta i čoveka.
Prirodna infekcija najčešće nastaje preko hrane,
koja se zagadi mokraćom ili izmetom bolesne životinje, ili u direktnom kontaktu
sa bolesnim psima ili psima u inkubaciji. Na bolest su naročito osetljivi
štenci u uzrastu od 1,5 do 3 meseca, mada mogu oboleti i stariji psi. Prebolele
životinje izlučuju virus i do 5 meseci po ozdravljenju.
Inkubacija se kreće od 4-9 dana. Bolest obično
počinje sa povišenom telesnom temperaturom do 41°C. Temperatura se zadržava na
ovom nivou, uz mala variranja, 4-5 dana, a zatim pada na normalu, nankojoj se
zadržava nekoliko dana, da bi se ponovo podigla. Ovakvo naizmenično variranje
telesne temperature od nekoliko dana javlja se u hroničnom toku bolesti i
karakterističan je znak za virusno zapaljenje jetre.
Pore porasta temperature, kod obolelih životinja
dolazi i do prekida apetita i povraćanja. Bolesno štene obično povraća u
jutarnjim satima, a povraćeni sadržaj je penušav, žućkast i sa beličastim
rastegljivim sekretom. Žeđ je povećana. Štenci su apatični, često leže i nerado
se kreću. Na zubnom mesu, oko vrata zuba, uočavaju se sitne krvave ulceracije –
ranice. Krajnici su otečeni, crveni, ponekad sa manjim krvavljenjima.
Podvilični limfni čvorovi su otečeni, a ponekad i bolni. Na pipanje u u predelu
završetka grudne kosti štene reaguje bolom, što se manifestuje stenjanjem,
cviljenjem, opiranjem i okretanjem glave prema mastu dodira. Pipanjem uz desni
rebarni luk oseća se da je jetra povećana – otečena (njen obim prelazi rebarni
luk) i bolna. Konjunktive su prokvašene, crvene, aponekad i prljavo žute, retko
sa potpuno izraženom žuticom.
Posebno je karakteristična pojava sitnih tačkastih
krvavljenja po koži trbuha, na unutrašnjim delovima butina, kao i svim donjim
delovima tela bez dlake. Krvavljenja se javljaju i na sluzokoži želuca i creva,
zbog čega se javlja krv u izmetu. Ukoliko su krvavljenja ispoljena na želucu i
početnom delu creva onda je izmet crn kao katran. Ukoliko se krvavljenja
javljaju u završnom delu creva onda dolazi do krvavog proliva. Krvavljenja se
mogu javiti i na bubrezima i u mokraćnoj bešici, pa se u takvim slučajevima u
mokraći javlja krv i ona poprimi crvenu (krvavu) boju.
U perakutnom toku bolesti dolazi do pojave otoka u
predelu dnjeg dela vrata, na plećkama i trbuhu. Ovi otoci nicu topli, čvrsto su
elastični i nisu bolni. Oboljenje često prati i profuzni proliv, koji je ponekad
sukrvičav, a često krvav. Zbog povraćanja i proliva dolazi do izraženog
mršavljenja.
U kasnijem toku bolesti nastaje zapaljenje bubrega.
U produženom toku bolesti ponekad se javljaju netipični nervni simptomi, koji
se karakterišu grčevima mišića nogu, vrata, oduzetosti zadnjeg dela tela,
nekontrolisanim i nekoordinisanim kretanjem, kretanjem u krug i jako izraženim
nemirom.
Već posle 2-3 dana od početka bolesti dolazi do
zapaljenja i zamućenja rožnjače oka, zbog čega oko dobija specifičnu plavičastu
boju - plavo oko. Nastalo zamućenje oka nestaje obično za nekoliko dana bez
ikakvog lečenja. Zapaža se i bistar iscedak iz nosa i oka.
Usled bakterijske komplikacije dolazi do zapaljenja
pluća.
Mere preventive su kao i kod štenećaka, a svode se
na mere opšte profilakse i imunoprofilakse. Vakcinacija štenaca vrši se u istom
uzrastu, a obično i istovremeno, kada i protiv štenećaka.
Leptospiroza je febrilno oboljenje pasa uzrokovano
bakterijama iz roda leptospira. Zavisno od vrste uzročnika, leptospiroza može
da bude i zoonoza.
Infektivno je oboljenje savisokim postotkom
smrtnosti, koji se kreće od 70-85% obolelih. Ukoliko se dijagnoza postavi na
vreme i preduzme adekvatna terapija postotak smrtnosti se značajno smanjuje.
Ova bolest je raširena po celom svetu. U našoj
zemlji se retko javlja, a najčešće u okolini velikih reka (Sava, Dunav) i
močvarnim krajevima. Javlja se i u veklikim gradovima sa velikim populacijama
glodara. Poslednjih godina se leptospiroza pasa u nas retko javlja, prvenstveno
zahvaljujući permanentnom sprovođenju mera imunološke zaštite – vakcinacije
protiv ove bolesti.
Bolest uzrokuju leptospire – vrlo pokretne
bakterije, koje su u obliku znaka pitanja. Postoji preko 30 različitih vrsta leptospira,
svega nekoliko uzrokuju oboljenje pasa, a najveći značaj imaju dve vrste.
Leptospire patogeno deluju na sluzokožu usta,
jezika i creva, uzrokujući njeno odumiranje. Naseljavanjem u jetru, uzrokuju
propadanje njenih ćelija, tako da ona nije više u stanju da vrši svoju funkciju
– proizvodnju žuči, pa dolazi do žutice, trovanja organizma i obilnih
krvavljenja u svim tkivima.
Leptospire su prilično neotporne. Sušenjem na
prirodnom svetlu vrlo brzo propadaju. Dugo se održavaju u infektivnom stanju u
ustajaloj vodi sa baznom reakcijom, dok u kiseloj sredini vrlo brzo propadaju.
Temperatura od 50-55°C uništava ih za 1 sat. Tripaflavin u razređenju od 1 :
100.000 i formalin u razređenju od 1 : 10.000 uništavaju ih momentalno.
Leptospiroza pasa se najčešće prenosi putem
zaprljanih i kontaminiranih predmeta, hranom, vodom, lizanjem polnih organa,
lizanjem i mirisanjem mokraće i kupanjem pasa u stajaćoj vodi (bare). Češće
oboljevaju mužijaci od ženki (3 : 1), što se tumači time da mužijaci mnogo
češće mirišu i ližu polne organe i mokraću ženki. Štenci i mlađi psi su
osetljiviji na oboljenje od odraslih pasa, u kliničkom obliku javlja se i kod
pasa uzrasta 3-5 godina. Kod odraslih pasa bolest češće protiče u latentnom –
skrivenom toku. Leptospiroza se javlja češće u gradovima gde je populacija pasa
veća, kao i u odgajivačnicama. Kliconoše i latentno inficirani psi mogu
uzročnika bolesti – leptospire da izlučuju mokraćom vrlo dugo, čak i 2 godine.
Bolest se češće javlja u jesen i u proleće. Infekccija
se skoro redovno javlja sporadično i u periodima sa porastom populacije glodara
(miševa i pacova), koji su glavni prenosioci leptospira.
Vrata infekcije za leptospirozu je najverovatnije
sluzokoža nosa, a moguće je da je i sluzokoža polnih organa.
Zavisno od vrste uzročnika i toka bolesti,
razlikuju se tri klinička oblika leptospiroze pasa: Štutgartska bolest, zarazna
žutica i hronična leptospiroza.
Inkubacija traje 5-15 dana, a bolest u svim
slučajevima počinje sa povišenom temperaturom od 41,5°C, koja traje 1-2 dana,
zatim pada na normalu, a posle 4-5 dana od početka bolesti postaje i
subnormalna.
Štutgartska bolest ili
gastrično-bubrežni oblik leptospiroze – dominiraju simptomi oboljenja želuca.
Opšte stanje obolelog psa je promenjeno, javlja se apatija, pospanost, potpuno
odbijanje hrane, povraćanje, profuzan i krvav proliv, usled čega se brzo
nastaje mršavljenje i gubitak tečnosti i soli iz organizma. Žeđ je pojačana.
Krajnici su povećani i prokrvavljeni. Jetra je otečena i na pipanje bolna (pipa
se iza desnog rebarnog luka). Posle nekoliko dana javlja se izraženo zapaljenje
sluzokože usta, posebno na obrazinama, zubnom mesu i jeziku, sa smeđe
obojenim poljima. Cela sluzokoža usta menja boju, postaje lividno-prljava
(bolesno modro-prljava), a na njenoj površini se javljaju promene u vidu
čireva, sa gnojnim i truležnim raspadanjem tkiva. Iz usta se oseća specifičan smrdljiv
zadah. Na jeziku dolazi do teških i dubokih promena, koje počinju od vrha
jezika i uslovljavaju njegovo otpadanje.
Nekoliko dana po pojavljivanju prvih simptoma
bolesti javlja se i oboljenje bubrega. Bubrezi su uvećani i na pipanje bolni.
Pas se teško i ukočeno kreće, zauzimajući specifičan - šaranast stav.
Mokraća se izlučuje često i u povećenim količinama, promenjene je – zagasite
boje.
Stanje organizma sa pojavom subnormalne
temperature, usporenim radom srca i modrim sluzokožama označava se kao uremično
stanje. Uremija obično dovodi do smrti u roku od 6-10 dana, a smrtnost se kreće
od 75-90%.
Zarazna žutica se
karakteriše naglim skokom telesne temperature, koja za 1-2 dana pada na
normalu, zbog čega se često i ne zapaža. U roku od 1-2 dana od početka bolesti
javlja se malaksalost, potpun prekid apetita, povraćanje i krvav proliv.
Krajnici su otečeni i prokrvavljeni. Posle 3-4 dana od nastanka bolesti javlja
se opšta i jaka žutica. Sve vidljive sluzokože i koža su prebojeni zlatno-žutom
bojom. Mokraća je smeđe-zelene boje. Na sluzokoži usta se javljaju promene kao
kod Štutgartske bolesti, a iz usta se oseća smrdljiv zadah. Žeđ je pojačana.
Vrlo brzo dolazi do mršavljenja i jakog gubitka tečnosti i soli iz organizma.
Zbog jake žutice i intoksikacije organizma dolazi
do otežanog i usporenog disanja, usporenog rada srca i slabljenja svih
refleksa. Jetra je otečena i bolna na pipanje, bubrezi takođe – pas se teško i
ukošeno kreće (šaranast stav).
Ozdravljenja su kod zarazne žutice retka, ali su
češća nego kod uremije. Ukoliko se javi brzi tok bolesti sa izraženim
krvavljenjima do uginuća može da dođe već za 2-3 dana.
Hronična leptospiroza se
karakteriše blagim i skrivenim simptomima bolesti. Kod obolelih pasa se posle
nekoliko dana od nastanka bolesti javlja apatija i iznemoglost. Pas se nerado
kreće, često leži, apetit mu je slab ili potpuno prekinut,a žeđ povećana,
povremeno se javlja povraćanje. Dolazi do mršavljenja i gubitka tečnosti i sloi
iz organizma. Preko noći se pojavljuju tačkasta krvavljenja na sluzokožama
usta, nosa, stidnice i puzdre, pa i na koži. Dlaka postaje suva i tršava, a
koža gubi elastičnost. Ponekad se javljaju i promene na koži u vidu vlažnog
zapaljenja kože. Nervni simptomi se ogledaju grčevima mišića. Zadah iz usta
podseća na miris mokraće. Bolest traje 2-3 nedelje, pa i više. Smrt nastaje
zbog uremije i gubitka tečnosti i soli iz organizma.
Preventiva leptospiroze uključuje pre svega
striktno sprovođenje opštih zoohigijenskih mera. Dezinfekciju treba redovno sprovoditi,
a deratizaciji treba posvetiti punu pažnju.
Veoma važna preventivna mera je imunoprofilaksa.
Vakcinacija pasa protiv leptospiroze sprovodi se po šemi vakcinacije protiv
štenećaka. U cilju neprekidne zaštite Štenaca treba pse i bremenite kuje redovno
godižnje vakcinisati.
Kako je leptospiroza zoonoza treba punu pažnju
obratiti zaštiti osoblja koje radi sa obolelim psima – neguje ih i leči. Za
vreme lečenja pasa i trajanja bolesti treba redovno prati ruke, češće vršiti
dezinfekciju i za rad oko pasa imati posebnu odeću i obuću.
Crevne parazitoze su česta oboljenja pasa, posebno
mlađih kategorija. Najčešće crevne parazitoze uzrokuju helminti i protozoe. Od
oboljenja uzrokovanih helmintima najčešće se sreću oboljenja uzrokovana oblim
glistama – psećom glistom (toksokara), ankilostomama i trihurisima, i
pantljičarama, kojih ima više vrsta (oko 15 različitih vrsta), ali
stvarni značaj kod naših pasa imaju svega nekoliko vrsta. Najčešće parazitsko
oboljenje uzrokovano protozoama je kokcidioza.
Нема коментара:
Постави коментар